Dogodilo se i to, da je u štrajku bio jedan od hrvatskih ponosa, Croatia Airlines. U svijetu ništa novog. Posebice smo posljednjih godina imali stalne vijesti kako štrajkaju u stranim zrakoplovnim kompanijama, koje su posebno pogođene krizom, ali i ne samo u njima. Nije rijetko da je prometni kaos u Parizu, Madridu, Rimu… Jer ljudi traže svoja prava, svidjelo se to kome ili ne, posebice u galopirajućoj globalizaciji, u kojoj (pre)često nastradaju radnici na račun velikih. Štrajk je legitimno sredstvo borbe za radnička prava, posebice ako je još zakonit, kao što je bio ovaj u CA. Istina, šteta je velika, ne samo materijalna. Nanesena je i šteta ugledu kompanije, i to baš u jeku turističke sezone u koju svi gledaju kao zadnju slamku spasa da ne potonemo do dna ove sadašnje krize. Pa i ugledu države.

Evo samo primjera Dubrovnika, koji i te kako ovisi o zračnom prijevozu. Baš za vrijeme štrajka ondje se održavao Croatia summit, otvarane su 61. Dubrovačke ljetne igre, a kad se još uzme u obzir činjenica da je jedino Dubrovačko-neretvanska županija povećala broj gostiju u odnosu na sve ostale županije u prvih šest mjeseci, onda je još jasnije koliko Dubrovniku i okolici znači svaki zrakoplov u dolasku. Šteta je nanesena i zračnim lukama, a da se ne govori o desecima tisuća putnika koji su se morali snalaziti u sveopćem kaosu.

Premijerka Jadranka Kosor pokazala je na čijoj je strani. Upravo iz Dubrovnika ona je kao predstavnik vlasnika, Vlade, odnosno države, stala na stranu uprave, kad je dobacila sindikatu, odnosno stjuardesama i stjuardima, da moraju misliti na krizu i na spašavanje svakog radnog mjesta. Pomalo cinično od nje, jer ona nije samo predstavnik vlasnika, nego i premijerka ove zemlje koja bi trebala voditi računa i o poštivanju zakona i kolektivnih ugovora. No već se događalo da je smjenjivala vodeće ljude kompanija, samo zato što nisu ispunjavali njezinu volju, nego su poštovali pozitivne zakonske propise, kao u slučaju kutinske Petrokemije. Točno je da je danas borba za svako radno mjesto, ali pod koju cijenu? Pod cijenu gaženja ljudskog, radničkog dostojanstva?

I tko je za sve ovo kriv? Hoće li sankcije snositi šef CA Ivan Mišetić? Hoće li ga premijerka kazniti, smijeniti? Jer je on najodgovorniji za štrajk. Sindikat je osam mjeseci tražio ono što je tek štrajkom većinom dobio. Mišetić je tek nakon odluke suda o zakonitosti štrajka sjeo sa sindikatom i morao je brzo naći kompromisno rješenje da šteta bude što manja. Ali što je čekao proteklih osam mjeseci? Ako se sad mogao dogovoriti, zašto to nije učinio ranije, posebice zato što je štrajk tjednima ranije najavljivan? Sindikat je za štrajk izabrao najbolje vrijeme. Istina, radi se ipak i o CA, a ne o kvartovskim trgovinama i tko zna kojim poduzećima u kojima radnici nisu u prilici štrajkom i borbom za svoja prava dovesti u kaos cijelu državu kako bi se izborili za svoje, a još su u daleko težoj situaciji od stjuardesa. Dakako da je i odgovornost na sindikatima, od kojih se očekuje osjećaj za realnost, jer koliko god se vraćali u prošlost, i u njoj tražili krivce za sadašnjost, nećemo se spasiti. Zato i samo spominjanje grčkog scenarija, koji je nedavno izvalio Ozren Matijašević, posve je neodgovorno. Zar je ikome u ovoj zemlji stalo da nam se dogodi ulična anarhija, palež, pljačka i razbijanje, pa i ubojstva?

Usto se za susreta šefa države Ive Josipovića sa slovenskim Danilom Türkom rodila nova ideja, da se CA integrira sa slovenskom Adrijom. Očito su mnogi ushićeni procvatom slovensko-hrvatskih odnosa. No takvog ushita baš i nema toliko u Sloveniji. A ljubav bi trebala biti obostrana. Pa je bolje da zaboravimo Adriju, jer je, primjerice, Lufthansa svakako puno bolji partner za CA. Hajdemo se malo maknuti iz jugosfere, iz famoznog „regiona“. Ima izvan njega i neka Njemačka, pa Austrija…

Preuzeto s vecernji.hr